Idealno

Vjetar je trčao brzinom kojom inače vjetrovi ne trče. Vjetrovi i ne trče uopšte. Ponovo je mrak osvanuo, a... Mrakovi ne osviću. Oni se rađaju. Ponovo je suza plesala na trepavicama, a suza ne pleše. Ona peče. Tamnoljubičasto nebo ispunjeno užarenim zvijezdama postoji onoga trenutka kad' bolnim očima pogledate ka gore. Onda sve sija. Kakav Veliki, kakav Mali Međed. Oni ne postoje. Besciljni tonovi pjesme dobijaju smisao. Makar se tako čini. Pjesma oživi. Uzdah. Odlazak u neki drugi svijet koji je daleko od stvarnosti. I drugačiji. Mnogo. Merdevine postavljene na zamišljenom oblaku koji stoji i lagan odlazak tamo neđe. 
I u jednom' trenutku... Merdevine nazad. Dosta je bilo lutanja, spušti ih dolje. Nisko. Što niže. Na zemlju. Prihvatanje civilizacijskog' zemljotresa i pravljenje zida. Jedino pravo. Jedino idealno.