Desi se tako noću, da se grad probudi
Desi se tako noću, da se grad probudi Dok mi ljudi spavamo i očajnički tragamo za nečim, grad se budi. Grad je taman kao i ljudi. Svaki dio grada je kao jedan čovjek. Nikšić. Grad sa najvećom dušom. Decenijama su mu je trgali, uzimali i bacali ali nijesu mogli da mu je unište. Postoje ti neki djelovi grada koji sa sobom i dalje nose te neke bolove. Postoje i oni koji nose sreću. A postoje i oni koji više ne postoje. I tako kada se grad probudi, sretnu se tamo kod spomenika Meander i stara varoš. Pričaju o tim nekim prošlim lijepim danima. Pa im se pridruže Studenačke glavice sa Brezovikom i kroz lijepa sjećanja pominju Korzo koje više ne postoji. Mali magazin koji je odavno srušen. Sa suzama u očima spominju zgradu starog pozorišta koja je odavno pala u zaborav. Tubis, Jugoplastika, stara autobuska koje se i malo ko od ljudi sjeća, Kraš... Pričaju o njima kao o pokojnicima. Jer ih odavno nema. Desi se tako noću, da se grad probudi. Pa se pita šta ga tek čeka?
