Partija šaha

Svi su pratili našu partiju šaha. U parku. Između stabala. Na drvenoj klupi. 
Svima je bila naša partija interesantna jer je toliko dugo trajala. Stari ljudi koji već decenijama igraju u parku su prišli našoj klupi. A ja i ona igramo prvi put. Prvi put smo se tu i sreli. Sasvim slučajno. I sasvim slučajno krenuli u igru. 
I đeci je bilo interesatno to što baš svi gledaju nas. Pa su i oni došli. 
U parku žagor je zastala. Sve oči bile su uperene u nas. U naše pione. U naše poteze.
A mi smo gledali jedno u drugo. Više nego u obične drvene figure koje su bile pred nama.
Njena ljepota nalazila se u tim očima. U smiješku prije svakog' poteza. Bila je od onih žena sa koje se pogled ne skida. Svi su ćutali i gledali. Bez i jedne riječi. A mi smo pričali... Pogledima. Sva njena ljepota nalazila se u rukama koje su vješto mrdale figure sa jednog' na drugi kraj table.
"Koju muziku voliš da slušaš", upitah. Prekinuh razgovor pogledima.
-"Džez", odgovori i "pojede mi" lovca.
Naša mašta je išla daleko. Kao da su nam se svjetovi ukrstili i zajedno otišli ko zna đe. Daleko iz parka, to sigurno.
I došao je krajnji trenutak. Bez figura ja. Bez figura ona. Jedan njen potez i šah mat. Isto bi bilo i za mene da sam ja na redu. Pojedem joj topa i šah mat.
Siječemo se pogledima brzinom svjetlosti dok publika jedva čeka da se ta naša partija završi.
"Moramo iz početka", reče.
-"Molim?", upitah začuđeno.
"Mislim da sam prije pogrešno odigrala jedan potez na tvoju štetu. Bolje je da igramo ponovo. Brzo ćemo završiti."
Publika je otišla. Svojim putem. A ja i ona smo ispred sebe imali svo vrijeme ovog' svijeta.